blogić

Sveirge, iliti ga Švedska.
Što znamo o njima? Slabo.. Spominju se nekakvi Vikinzi, strašni osvajači, moreplovci brutalnih ekspanzionističkih namjera, bradati ratnici nadviti nad kormilo brzoplovećih galija. Spominju se nekakvi ratovi s Rusima, navodno djelomično zauzimanje unutarnjih teritorija, srca Ruskog carstva...
Danas, znamo malo više. Oni su država blagostanja, heaven za nedokazane, polugladne gasterbajtere s naših prostora. Imaju najdosljedniju i nadahnutu politiku afirmacije ljudskih prava (Ili, čitano po balkaniku, melting pot religija i rasa – svi za jednoga, jedan za sve!). Oni su, dakako, država s najviše telefona i automobila po glavi stanovnika (po balk. jebeno su bogati!), a u drugu ruku najjači promicatelji socijalnih davanja i skrbi (po balk. to su slabići!).
I ja sam ih simpatizirao, opasno! Zbog tog nečeg što su nekad predstavljali u kreiranju europske politike, zbog toga što danas predstavljaju u izopačenom, globalističkom svijetu intriga i privatnih ratova. Volio sam ih zbog njihova čvrstog, tradicijskog nogometa, s primjesama hrvato-genijalnosti Bobana ili karpatske inovativnosti Georga Hagija. Zbog organizirane igre u kojoj su svi znali kad naprijed a kad nazad... I odolijevali...
Ali večeras, izgubili su onaj značaj da kao rijetka europska država "srednjeg sloja" prkose stvarnim i navodnim nogometnim velikanima, u Europi, a bogami i u svijetu. Zašto!? Zato što sam bio na utakmicama kao što je Hrvatska - Škotska, na kojima se navijači zajedno zabavljaju i međusobno podbadaju (namjerno nisam upotrijebio izraz podjebavaju). Cijela ta atmosfera prenosila se nepovratno na travnjak, na kojem je međupoštovanje i prijateljstvo gospodarilo tijekom čitave tekme. Bez sumnje da nekom nepotrebnom ljagom bude dovedeno u pitanje.
E pa, vidite, mislim da je to okruženje izrodilo, kako iz ponašanja medija, čelnika i nogometaša, tako i iz akcija navijača. Da se (nesvjesno) uspostavi ona aura pravog nogometnog događaja. Nešto što se ne da falsificirati i kopirati iz prošlosti, pokazatelj stvarnog stanja. A priznat ćemo svi da ti Šveđani nisu toliko savršeni, socijalno osviješteni, povijesno educirani. Oni su tu negdje, na rubu balkanizma, i više od nas...
Trebali su znati da se od boljeg mora izgubiti. Bez tuča, udaranja po gležnju, bez patvorenosti i eskiviranja. Pošteno, kao Vikinzi! Čestitke, Hrvati, nešto je večeras odlučilo u našu korist! Možda to što smo "primitivniji"??! Ma ne, bolji smo!!!!
A oni, gdje su oni!?

Otkačio sam se od kontempliranja kako je teško početi na ovoj stranici. Odlučio sam da više ne razmišljam jesam li na pravom mjestu i da se pomalo prepustim. U onako sentimantalno zajebantskom tonu, koji mi je, kažu, svojstven. Dakle, odsad pomalo pljujem na sve statistike; neću pokušati razumijeti zašto auto industrija hara ovim "dnevnicima" i zašto recimo Alfa postiže 100 km/h brže od Golfa...
Nije da ja imam nešto protiv te branše ameterizma, zaljubljenosti u muške autofreakarije... Ma ne, ja sam iz podneblja koje je izrodilo najjebenije roadere koje poznajem; bio sam i sam u društvu lokalnog motociklističkog kluba, gdje se pričaju legende kao u doba mračnog srednjeg vijeka. "Znate li ono kad je Nikša skoro pogazio golu trebu Roadstarom na susretima u Velikom Višnjiću!?". Ali nemoguće je ne primjetiti da je to za blog.hr neobično čudno. Očekivao sam i ljude koji su skloni malo više udaviti osobnim maštarijama, što u ograničenim količinama djeluje ozdravljujuće.
Dobro je, s druge strane, što čovjek ne treba biti ozbiljan, odista... Sad me to, naprotiv, veseli. Bilo bi lijepo kad bi blog postao stranica uveseljavanja, bez obzira na činjenicu da se ovdje hranimo trenucima drugih, nepoznatih ljudi. Jel' nam nešto fali?! Ili fali njima!? Ma, znate kako se to jednostavno pomiri: "Svi smo mi isti, a ujedno i različiti.". Po principu dječjih svađa i izmirenja... Jer stvarno nisam u moodu da analiziram, a i mislim da bih se naveo na pogrešan trag. Dovoljno je da znam da je na ovoj stranici, u biti, jako ugodno. Ostali razlozi vjerojatno bi bili opravdavanja.
Možda jednom toliko evoluiram pa da vam se povjerim: "Znate, danas sam...".
Dotad, mes salutations!

Evo, zakačio sam se na net da pogledam kako je prošao moj prvi post!
U za mene netipičnom vremenu od 3 popodne, ja sam tu, na blog.hr, trošim više vremena i novaca nego što je planirano. Iz neodoljive znatiželje, da bih vidio 1 (riječima jedan) komentar podrške; ma više utjehe, ohrabrujući dodir po kompjuteriziranom mehaničkom ramenu (thanks sensualissimo)!
Ali ja nisam zbog toga tu. Stvarno nisam. Lijepo je živjeti u svom malenom svijetu dnevničarenja, pa makar i u ovako nekonvencionalnom obliku. To je glavni razlog, to, i vjerojatno samodopadnost! Ovo ne bi trebao biti interesni skup u kojem se ljudi međusobno udružuju u tajna društva, podržavaju tobožnje "svoje"... Pričati o tome da je netko promašen ili ne na ovoj stranici je pucanj u prazno. Ovdje su jednostavno svi u pravu, i s pravom!
Postoji li, pitam ja vas, sigurniji oblik izražavanja svojih misli, makar one bile najekstremnije u "civiliziranom" modernom društvu!? Ovdje ima toliko mogućnosti, čak i za kukavice, introvertne, prekomunikativne i ljude s viškom slobodnog vremena. I u tome ne postoji ništa loše, svi mogu doći na svoje.
Ali, htio sam se požaliti. I kad se, iz ovog ili onog razloga, upustiš u ovu avanturu, koja mi je ispočetka zvučala nesvarno pozitivnom, mora li biti tako teško!? Zar ne postoji neki jednostavni način da se promijeni background na blogu, da se jednostavnije editira tekst...!? Ili sam ja nedovoljno upućen u osnove računala, a sumnjam, ili je doista ovo naporno!? Ili bi možda onda blog.hr imao tromjesečnu pretplatu!? Jer doista se nameće pitanje, za koga je ovo sve rađeno, za nas "obične" korisnike računala ili za webmastere!? A što je onda s onom slobodom izražavanja!?! Iliti ga utopijskom "jednakošću" internetskog mastersvijeta?! Pa makar na ovom, jednom mjestu...
Hold on!

Evo, tako vam to ide... Naopako!
Ne radi tab! Ne radi t a b !!
A tako ponosan na sebe, prokužio sam napokon čemu služi taj blog.hr o kojem svi trube... I sramežljivo ohrabren, zanosom Carrie Bradshaw, već vidio sebe u društvu rado čitanih blogera. Otvorio sam si perspektivu sanjara, a uzalud. Zašto?
Jer tab ne radi, a ja pišem prvi post u životu!! I zbog tog momenta, tog malog dugmića na svojoj tastaturi odjednom sam shvatio, pritišćući ga nervozno i opetovano, da nisam na tako savršenom mjestu. I da se mogu opustiti, bez one početne tenzije: "Hoće li itko ovo pročitati, pobogu?!".
Da, ja sam tu novi! I imam, na sreću, višak slobodnog vremena. I imam, na sreću, neki čudan ustitrali žar u trbuhu za ovakvim stvarima. I, na sreću, stvarno me malo briga za drugo, dok se osjećam dobro pišući.
Ali ja ne znam što uistinu radim ovdje. Da li se dobro zabavljam!? Ma ne... Mislim da sam tu zbog ushita kad vidim svoj post na onoj, kako se ono zove..., fresh listi! Znatiželja me natjerala da istražujem kako je to biti objavljen negdje!? Dostupan u jednom od oblika komunikacije, otrgnuti djelić iz svakodnevnice. Osjećam se pomalo jergovićevski, razotkriveno!
I kad preletim pogledom prethodne ulomke, ne prepoznajem stil, misli i poantu. Prepoznajem samo da sam vam prvi puta podario nešto od svojih skromnih poimanja i osjećaja. I da sam pri tome bio ukočen i čak donekle pesimističan. Ali mi se sviđa! I mislim da ću to učiniti opet jednom, konkretnije i samozadovoljnije... A sve je počelo zbog jednog taba!
Živjeli, ljudi moji!